| Objavljeno: 7.4.2026.

| Cover: Jato vrste Caranx sexfasciatus (bigeye trevally), Celebeško more, malezijski Borneo, Azija

| Fotografija: Thomas Andy Branson

| Napomena: Za pregled galerija fotografija koristite strelice lijevo i desno (prijeđite kroz fotografije pomoću strelica ili prevucite prstom na mobitelu). Cijelu galeriju fotografija pogledajte na Facebook stranici autora.

Postoje putovanja koja biraš zbog destinacije, i ona druga – rjeđa – koja te godinama vode u istom smjeru. Nakon, primjerice, Falklandskog otočja, gdje vjetar oblikuje krajolik i ponašanje života, ili centralne i istočne Afrike, gdje priroda ne pristaje na kompromise, postane jasno da više ne tražiš mjesta, nego sustave u kojima priroda još uvijek ima težinu. Borneo je za mene bio logičan nastavak tog puta – jedno od posljednjih područja nizinske tropske prašume koje, unatoč svemu, još uvijek funkcionira.

Motivi iz Sepiloka i okolice, uključujući Centar za rehabilitaciju orangutana Sepilok, Utočište za nosate majmune u zaljevu Labuk, Centar za očuvanje borneanskih sunčevih medvjeda i Centar za otkrivanje prašume, Malezijski Borneo, Azija

Sepilok je ulaz u taj prostor, ali ne kao netaknuta divljina, nego kao njezin najosjetljiviji rub. Upravo ovdje, 1964. godine, osnovan je Centar za rehabilitaciju orangutana Sepilok, danas smješten unutar više od 40 četvornih kilometara zaštićene prašume. Kroz njega su prošle stotine jedinki, većinom mladunaca koji su ostali bez majki nakon krčenja šuma ili su oduzeti iz ilegalnog zatočeništva. Rehabilitacija traje godinama – ponekad i desetljeće – jer orangutan (šumski čovjek) ne uči brzo ono što mu je prirodno, ako mu je to jednom oduzeto.

Susret s njima nema ništa od klasičnog promatranja. Platforma u šumi samo je mjesto susreta; sve ostalo odvija se po njihovim pravilima. Stojim i čekam, a onda se u krošnjama pojavi pokret – gotovo nečujan. Dolaze iz visine, spuštaju se, uzimaju ponuđenu hranu ili je potpuno ignoriraju i nestaju natrag u šumi. Upravo ta mogućnost izbora – ostati ili otići – čini razliku. Ovo nije prostor u kojem su životinje prikazane, nego prostor u kojem pokušavaju ponovno postati ono što jesu.

Nastavak tog iskustva dolazi u Utočištu za nosate majmune u zaljevu Labuk, gdje se priroda pokazuje u drugačijem, ali jednako preciznom obliku. Nosati majmuni, endemska vrsta Bornea, danas su ograničeni na sve manja područja uz obalne i riječne šume, a procjenjuje se da ih je u divljini ostalo manje od 7000. Promatram ih kako se kreću uz rub šume, u skupinama koje jasno funkcioniraju kao cjelina – hijerarhija, distanca, oprez. Ništa nije slučajno, ništa nije za promatrača.

Slična linija nastavlja se i u Centru za očuvanje borneanskih sunčevih medvjeda, jedinom takvom centru na svijetu. Sunčev medvjed, najmanji među medvjedima, rijetko prelazi 65 kilograma, ali njegova uloga u ekosustavu daleko nadilazi njegovu veličinu. Većina jedinki koje ovdje dolaze provela je godine u ilegalnom zatočeništvu, često u krajnje ograničenim uvjetima. U Sepiloku prvi put dobivaju prostor, vertikalu šume i mogućnost kretanja koja im je bila uskraćena, a ta promjena vidi se u svakom pokretu – nesigurnom, ali stvarnom.

Tek kada prođeš kroz te slojeve, ima smisla podići pogled. Centar za otkrivanje prašume otvara perspektivu koja nedostaje kada šumu promatraš s tla. Šetnice kroz krošnje, podignute i do 28 metara iznad zemlje, prolaze kroz sloj u kojem se odvija najveći dio života. Ono što je s tla izgledalo kao neprobojna masa sada postaje struktura – mreža odnosa, kretanja i stalne aktivnosti. Noću, ista ta šuma mijenja ritam: zvukovi postaju precizniji, pokreti oprezniji, a osjećaj prisutnosti gotovo opipljiv.

Sepilok ne pokušava uljepšati stvarnost. On jasno pokazuje koliko je sustav narušen, ali i koliko je znanja, vremena i upornosti potrebno da bi se barem djelomično vratio u ravnotežu.

Motivi iz Sepiloka i okolice, uključujući Centar za rehabilitaciju orangutana Sepilok, Utočište za nosate majmune u zaljevu Labuk, Centar za očuvanje borneanskih sunčevih medvjeda i Centar za otkrivanje prašume, malezijski Borneo, Azija

Ako Sepilok pokazuje gdje sustav više ne funkcionira u punom obliku i kako se pokušava vratiti u ravnotežu, Kinabatangan je mjesto gdje taj isti sustav još uvijek funkcionira – ne savršeno, ali dovoljno cjelovito da ga možeš razumjeti u njegovu prirodnom obliku.

Na putu prema rijeci Kinabatangan, krajolik se postupno mijenja, a jedan od prvih stvarnih ulazaka u tu divljinu dolazi u špiljama Gomantong. Jedno od najvećih nalazišta jestivih ptičjih gnijezda u jugoistočnoj Aziji, ove špilje nisu spektakularne u klasičnom smislu – one su sirove, glasne i intenzivne. Tisuće šišmiša i ptica u neprekidnom pokretu, težak zrak i miris koji se zadržava u prostoru stvaraju osjećaj svijeta koji nije prilagođen čovjeku. To nije prizor koji se gleda, nego prostor koji se osjeti – i koji jasno daje do znanja da se približavaš divljini u njezinu stvarnom obliku.

Rijeka Kinabatangan tada prestaje biti samo odredište – postaje prostor u kojem se ta divljina nastavlja u punom obliku. Duga gotovo 560 kilometara, druga je najduža rijeka u Maleziji i posljednja velika arterija nizinske prašume sjeveroistočnog Bornea. Uz njezine obale nalazi se jedno od najgušćih koncentracija divljine u cijeloj jugoistočnoj Aziji – na relativno uskom prostoru zabilježeno je oko 127 vrsta sisavaca i više od 300 vrsta ptica, što ovo područje čini jednim od ključnih utočišta preostalog života na otoku.

Duga gotovo 560 kilometara, rijeka Kinabatangan druga je najduža rijeka u Maleziji i posljednja velika arterija nizinske prašume sjeveroistočnog Bornea. Uz njezine obale nalazi se jedno od biološki najraznolikijih područja u cijeloj jugoistočnoj Aziji, s oko 127 vrsta sisavaca i više od 300 vrsta ptica zabilježenih na relativno ograničenom prostoru.

Dolazak ovdje mijenja ritam. Sve što je u Sepiloku bilo strukturirano, ovdje nestaje. Plovidba započinje rano, dok se magla još zadržava iznad površine, a šuma tek dobiva obrise. Sjedim u čamcu i gledam kako svjetlo polako razotkriva pokrete – prvo ptice, zatim siluete uz obalu.

Nosati majmuni prvi su znak da si u prostoru koji funkcionira bez posredovanja. Kreću se uz vodu, u skupinama koje koriste rijeku kao prirodnu granicu. Malo dalje, u višim slojevima krošnji, pojavljuje se orangutan. Nema sigurnosti susreta, nema ponavljanja – samo kratki trenutak u kojem ga vidiš i jednako brz nestanak.

Rijeka traži strpljenje, a onda ga nagrađuje. U jednom trenutku djeluje prazno, gotovo mirno, a već u sljedećem dolazi do promjene koju ne možeš ignorirati. Pokret u vegetaciji koji ima masu, grane koje se pomiču drugačije nego prije, i tada se pojavljuje borneanski patuljasti slon. Gledam kako se kreće kroz šumu gotovo nečujno, ali s prisutnošću koja mijenja sve oko sebe.

Kako dan odmiče, mijenja se i karakter rijeke. Sumrak spušta drugačiji ritam: krokodili uz obalu odjednom postaju vidljivi, nepomični i savršeno uklopljeni u okoliš, ptice se vraćaju u krošnje, a majmuni traže sigurnost viših grana. Svjetlo se polako gasi iza guste linije šume i rijeka prestaje biti prostor kroz koji prolaziš – postaje granica između vidljivog i onoga što ostaje skriveno.

Ono što Kinabatangan čini posebnim nije samo raznolikost života, nego njegova koncentracija na prostoru koji se kontinuirano smanjuje. Nekada kontinuirana nizinska prašuma danas je fragmentirana plantažama uljane palme, a riječni koridori poput ovoga ostaju posljednje veze između tih fragmenata.

Motivi iz špilja Gomantong i Rezervata divljih životinja Kinabatangan, malezijski Borneo, Azija

Kinabatangan ne završava na obali – ono što započinje uz rijeku nastavlja se dalje, prema moru, u drugom obliku. Voda koja nosi život kroz nizinsku prašumu na kraju se ulijeva u more, a s njom i logika istog sustava, jednako složenog, ali još intenzivnijeg.

Semporna je prvi dodir s tim prijelazom. Obalni grad bez iluzije, funkcionalan i sirov, više prolaz nego destinacija. Sve se odvija brzo, a pogled je stalno usmjeren prema otvorenom moru, gdje zapravo počinje razlog dolaska. Već s prvim izlaskom iz luke jasno je da ulaziš u drugi svijet – voda postaje svjetlija, prozirnija, a dno vidljivo i na većim dubinama. Nalaziš se u Koraljnom trokutu, jednom od najbogatijih morskih područja na planetu.

Mabul je prvi stvarni ulazak u taj svijet. Na površini djeluje jednostavno, ali ispod nje skriva iznimnu kompleksnost i ubraja se među najpoznatije svjetske lokalitete za makro ronjenje. Fokus se pomiče na detalj – sitne organizme, rijetke vrste i oblike života koji zahtijevaju strpljenje i koncentraciju. Ono što na prvi pogled djeluje neprimjetno, ovdje postaje razlog dolaska.

Prava promjena događa se tek na Sipadanu. Otok se uzdiže izravno iz dubine veće od 600 metara, bez plitkog pojasa koji bi ga povezivao s kopnom, a koraljni zidovi strmo tonu u dubinu i stvaraju uvjete za iznimnu koncentraciju života. U vodama oko Sipadana zabilježeno je više od 600 vrsta koralja i više od 3000 vrsta riba, što ovo područje svrstava među najbogatije morske ekosustave na svijetu.

Pod vodom prostor prestaje biti statičan – sve je u pokretu. Okružen sam jatima barakuda koje se kreću kao jedan organizam, morske kornjače prolaze sporo, gotovo ravnodušno, a morski psi pojavljuju se iz dubine kao prirodan dio tog sustava. Nema dramatičnosti, nema kaosa – samo savršeno usklađen red.

U tom istom prostoru, gdje život djeluje neuništivo, podsjetnik na njegovu krhkost dolazi u sumrak. Na Mabulu i Sipadanu provode se konzervatorski projekti zaštite morskih kornjača, ponajprije zelenih želva i kritično ugroženih karetnih želva. Jedne večeri držim u ruci tek izleglu kornjaču, veličine dlana, i puštam je u more. U tom trenutku sve izgleda jednostavno – nekoliko pokreta, kratka borba s valom, i nestaje u tami. Ali statistika je neumoljiva: tek jedna od otprilike tisuću njih doživi odraslu dob. Sve ostale nestanu prije nego što ikada postanu dio tog velikog sustava koji sam upravo promatrao. I upravo zato taj mali pokret prema vodi nosi veću težinu nego bilo koji prizor koji sam vidio tog dana.

Tek tada postaje jasno da se prostor nije promijenio, nego samo njegov oblik. Ono što sam gledao uz rijeku i u krošnjama prašume ovdje se nastavlja ispod površine – drugačije, ali po istim pravilima.

Motivi s otoka Mabul i Sipadan te iz dubina Celebeškog mora, malezijski Borneo, Azija

Borneo se na kraju ne doživljava kao niz odvojenih lokacija, nego kao jedan sustav koji se mijenja ovisno o prostoru, ali zadržava istu unutarnju logiku. Od Sepiloka, gdje se jasno vidi koliko je ravnoteža narušena i koliko je truda potrebno da bi se obnovila, preko Kinabatangana, gdje taj sustav još uvijek funkcionira u svojoj izvornoj dinamici, do Sipadana, gdje život doseže svoju najveću gustoću – sve je dio iste cjeline.

I možda je upravo u tome njegova stvarna snaga. Ne u pojedinačnim prizorima, koliko god oni bili snažni, nego u spoznaji da si na trenutak bio unutar sustava koji ne postoji zbog tebe i ne prilagođava se tvojoj prisutnosti. U svijetu koji se sve više oblikuje po mjeri čovjeka, takva mjesta postaju rijetka. Borneo ne impresionira samo zato što je egzotičan – impresionira jer je iskonski.

Jato vrste Caranx sexfasciatus (bigeye trevally), Celebeško more, malezijski Borneo, Azija