Tekst i fotografije | Thomas Andy Branson

Portreti: Najfascinantniji narodi Papue Nove Gvineje (prvi dio)

| Objavljeno: 8.10.2025.

| Cover: Pripadnik naroda Sepo, pokrajina Hela, Papua Nova Gvineja

| Fotografija: Thomas Andy Branson

Na krajnjem rubu svijeta, ondje gdje se kopno pretvara u mitsku tkaninu otoka, planina i prašuma, leži Papua Nova Gvineja – zemlja toliko raznolika da se čini kao da ju je priroda stvarala u naletu ludila. Nalazi se na jugozapadnom Pacifiku, zauzima istočni dio golema otoka Nove Gvineje i stotine manjih otoka što se poput perli rasipaju po Koraljnom i Bismarckovu moru. Na prostoru veličine gotovo dviju Italija živi oko deset milijuna ljudi, okupljenih u više od osam stotina etničkih skupina. I koliko je naroda, toliko je i jezika – više od osamsto jezika i dijalekata, što ovu zemlju čini jezično raznolikijim mjestom na Zemlji. Svaka dolina, svaki brijeg, svako selo nosi svoj jezik, svoju vjeru, svoje običaje.

Papua Nova Gvineja podijeljena je u 22 provincije, a svaka je svijet za sebe – od visokih planinskih lanaca s maglovitim vrhovima i vječno zelenih džungli, do tropskih obala gdje rijeke donose mulj iz srca kontinenta i rasipaju ga po koraljnim lagunama. Većina stanovništva živi u selima, povezanima usmenom tradicijom više nego cestama. Moderni gradovi poput Port Moresbyja tek su tanka opna nad tisućljetnim pulsiranjem plemenskog života.

Gastronomija Papue, ako se uopće tako može nazvati, nije spoj začina i tehnike, već izraz krajnje jednostavnosti i snalažljivosti. Hrana se priprema u zemljanim pećima zvanim mumu, gdje se, uz pomoć ugrijanog kamena i lišća banana, kuhaju slatki krumpir, taro, jam, piletina ili svinjetina. No, možda je najpoznatiji ritualni čin svakodnevnog života nešto posve drugo – žvakanje betel oraha, ploda palme koji, pomiješan s vapnom i listom paprene biljke, oslobađa psihoaktivnu supstancu što izaziva lagani osjećaj euforije. Usta žvakača tada postaju jarko crvena, a tlo uz ceste posuto pljuvačkom boje krvi – to je crveni osmijeh Papue, njezin znak raspoznavanja, njezin svakodnevni trans.

Papua Nova Gvineja nije nacija u klasičnom smislu riječi. Ona je mozaik svjetova koji se tek djelomično razumiju, isprepleteni kolonijalnim naslijeđem, duhovnim vjerovanjima i neukrotivom prirodom. Ovdje modernitet i mitologija egzistiraju rame uz rame, bez pokušaja da jedno nadvlada drugo. Ovdje se vrijeme ne mjeri satima, nego ritmom bubnjeva, plesom duhova i bojanjem tijela u ritualima koji su preživjeli tisuće godina.

U ovu sam zemlju uronio kao istraživač, fotograf i svjedok – i ostao zapanjen. Proučavao sam njezine narode, običaje, lica, jezik boja i pokreta. Većina onoga što sam otkrio ne postoji ni u knjigama ni na internetu – više od tri četvrtine tih znanja preneseno mi je u privatnim razgovorima, uz vatru i u sjenama koliba, od samih pripadnika naroda o kojima se u svijetu zna gotovo ništa. Fotografirati ih nije lako – oni ne poziraju, ne poznaju ideju namještenog portreta; tek kad ti povjeruju, kad prepoznaju da ne dolaziš uzeti nego razumjeti, pogledaju te ravno u objektiv, i tada nastane onaj trenutak istine koji nosi svaka moja fotografija. Sastavio sam portrete najfascinantnijih plemena Papue Nove Gvineje – onih koji i danas žive na rubu između sna i stvarnosti, između kamene sjekire i mobilnog telefona, između ritualnog plesa i digitalnog svijeta koji ih neprestano dotiče, ali još nije progutao. Ovo je priča o njima – o ljudima koji su dokaz da čovječanstvo još uvijek ima mjesta gdje je divlje, iskonsko i neukrotivo.

Pripadnik naroda Huli, pokrajina Hela, Papua Nova Gvineja

Narod Huli iz distrikta Tari-Pori u pokrajini Hela u Papui Novoj Gvineji jedna je od najprepoznatljivijih domorodačkih zajednica Oceanije. Njihova prisutnost u planinskim visoravnima, među maglom obavijenim dolinama i terasastim vrtovima batata, stoljećima je oblikovala kulturu čvrsto vezanu uz zemlju, klan i duhovni svijet predaka. Huli Wigmen – kako ih često nazivaju – ne predstavljaju samo etničku skupinu, već živu vezu između prošlosti i sadašnjosti, između svakodnevnog rada i ceremonijalnog izraza.

Društveni ustroj Huli naroda temelji se na kompleksnoj mreži rodovskih skupina, savezništava i ritualnih obveza. Svaki klan posjeduje vlastitu zemlju i povijesne narative koji objašnjavaju porijeklo, odnose s precima i granice teritorija. Ova struktura, održavana stoljećima usmenom tradicijom, oblikovala je i ratničku kulturu Huli naroda, u kojoj se pojam časti i zaštite zemlje smatra svetinjom. Ratovanje nekada nije bilo puko sukobljavanje, nego i ceremonijalni čin – potvrda snage, pripadnosti i kontinuiteta zajednice.

Najpoznatiji simbol Huli identiteta su perike koje muškarci izrađuju od vlastite kose. Ovaj proces traje mjesecima, ponekad i godinama, a praćen je nizom rituala i ograničenja. Mladići koji započinju proces povlače se iz svakodnevnog života u posebna boravišta gdje, uz pomoć starijih, prolaze kroz obrede discipline, čistoće i odricanja. Njihova kosa, pažljivo oblikovana bambusovim okvirima, s vremenom poprima zaobljeni oblik – temelj buduće perike. Nakon što je kosa dovoljno narasla i očvrsnula, pažljivo se reže i pretvara u periku koja postaje znak zrelosti, duhovne snage i pripadnosti.

Perike se potom ukrašavaju perjem tropskih ptica – rajskih ptica, papiga i kazuara – čime se simbolički spaja ljudska i prirodna ljepota. U tom spoju kose, perja i rituala ogleda se svjetonazor Huli naroda: čovjek je dio prirode, ali i posrednik između svijeta živih i svijeta duhova. Tijekom plesova i ceremonija, oslikani muškarci s raskošnim perikama postaju gotovo mitske figure – ratnici i čuvari, ali i umjetnici i nositelji tradicije.

Vjerovanja Huli naroda prožeta su prisutnošću duhova predaka i prirodnih sila. Svaki planinski obronak, rijeka ili stablo ima svoje značenje, a duhovna ravnoteža zajednice održava se kroz darivanja, pjesmu i ritual. Ovi obredi nisu tek puka folklorna manifestacija, već način da se očuva sklad između čovjeka, zemlje i svijeta koji ga okružuje.

Danas, unatoč promjenama koje donosi suvremeni svijet, Huli Wigmen i dalje ponosno njeguju svoju baštinu. Njihove perike, boje i plesovi postali su simbol identiteta Papue Nove Gvineje, ali iznad svega – svjedočanstvo o postojanosti naroda koji u sebi nosi tisućljetni dijalog između zemlje, duha i čovjeka.

Pripadnik naroda Sepo, pokrajina Hela, Papua Nova Gvineja

Narod Sepo iz pokrajine Hela u Papui Novoj Gvineji obavijen je velom zagonetnosti. Premda o njima ne postoji službena dokumentacija u etnografskim ili lingvističkim izvorima, njihova vizualna tradicija svjedoči o dubokoj estetskoj i duhovnoj svijesti. Na pločama se njihovo ime pojavljuje uz natpis "Sepo Spiders", što upućuje na mogući klanski naziv, simbol snage, spretnosti i zajedničkog identiteta.

Prepoznatljivi su po izrazitoj uporabi boja i složenim oblicima oslikavanja lica. Žuta, crvena i siva tvore snažan kontrast koji, uz precizno povučene linije, evocira duhovnu snagu i ratničku odlučnost. Lice, podijeljeno u simetrične zone, postaje platno na kojem se prepliću zemaljsko i sveto – simbolički prikaz unutarnjeg i vanjskog svijeta čovjeka.

Njihova pokrivala za glavu izrađena su od perja tropskih ptica, s naglašenim bojama koje odražavaju raznolikost i vitalnost prirode koja ih okružuje. Perje, travne niti i prirodni pigmenti ne predstavljaju samo ukras, već produžetak duše i identiteta. Ogrlice od školjki, uz veliki obojeni mjesečasti privjesak, sugeriraju pripadnost tradiciji u kojoj se zemlja, more i duhovi predaka susreću u jednom izrazu.

Zbog nedostatka pisanih izvora, značenja i simbolika njihovih rituala ostaju dijelom usmenih predaja, poznatih samo unutar zajednice. Ipak, svaki detalj njihove odore i oslikavanja nosi obilježja preciznosti i svrhe – ništa nije slučajno, jer svaka boja, svaka linija i svaki pokret imaju značenje.

Premda o narodu Sepo zasad znamo vrlo malo, ono što se vidi kroz njihove slike i pojavni izraz dovoljno je da se nasluti svijet bogate simbolike, povezanosti s prirodom i ponosa u tradiciji. U tom vizualnom jeziku, gdje boja postaje molitva, a oblik identitet, odražava se duh jednog naroda koji, premda skriven od svijeta, jasno govori onima koji znaju gledati.

Pripadnik naroda Tonga, pokrajina Jiwaka, Papua Nova Gvineja

Narod Tonga iz pokrajine Jiwaka čini jednu od važnijih zajednica planinskog središta Papue Nove Gvineje. Smješteni u plodnim dolinama i na obroncima visoravni, Tonga se prepoznaju po snažnoj povezanosti s tlom i sustavom običaja koji prate svakodnevni i obredni život. Njihova društvena struktura, kao i kod drugih naroda visoravni, oblikovana je mrežom klanova, sustavom darivanja i kolektivnim obredima.

U kulturnom izrazu naroda Tonga ističu se plesovi i glazbeni nastupi, u kojima se sklad pokreta i ritma povezuje s raskošnim pokrivalima za glavu od perja te nakitom izrađenim od školjki. Plesni krug, uz pratnju bubnjeva i pjevanja, nije tek zabava, nego potvrda pripadnosti zajednici i čin prisjećanja na predaje predaka.

Unutar šireg okvira jivakaške kulture, Tonga sudjeluju u običajima razmjene i savezništava koji održavaju ravnotežu između klanova. Njihovi nastupi na kulturnim festivalima, posebno na Mount Hagen Showu i Jiwaka Showu, pružaju uvid u bogatstvo njihove baštine. Tada Tonga izlaze pred publiku u punom obrednom ruhu, a ples i pjesma postaju sredstvo očuvanja identiteta i prijenosa tradicije novim naraštajima čime potvrđuju svoje mjesto u kulturnom mozaiku Papue Nove Gvineje.

I dok se njihova prisutnost na festivalima ističe bojama i ritmom, svakodnevni život Tonga oblikuje tihi, duboki odnos s prirodom, koji neprestano prožima svaki njihov korak i svaki običaj. Njihova polja na obroncima visoravni, šumske staze i rijeke nisu samo izvori hrane, nego i mjesto susreta, pripovijedanja i učenja. Svaka biljka, svaki kamen, svaki tok vode ima značenje u pričama koje prenose s koljena na koljeno – priče o precima, duhovima planina i mudrosti koju priroda čuva.

Tonga čuvaju jezik i običaje kroz svakodnevne rituale, od pripreme hrane do izrade odjeće i ukrasa, gdje je svaki pokret promišljen i simboličan. Njihova zajednica pulsira u ritmu prirode i tradicije, a prisutnost svakog člana, od djece do starijih, oblikuje vezu između prošlosti i sadašnjosti, između zemlje i duha naroda.

Pripadnik naroda Tambul, planina Giluwe, na granici pokrajina Južna visoravan, Enga i Zapadna visoravan, Papua Nova Gvineja

Narod Tambul iz Papue Nove Gvineje naseljava planinu Giluwe, na granici pokrajina Južna visoravan, Enga i Zapadna visoravan. Njihova sela, smještena u planinskim dolinama i na strmim padinama, stoljećima su njegovala tradicije koje ostaju gotovo nevidljive vanjskom svijetu. Žive u zajednicama koje su oblikovane kroz složene društvene mreže, savezništva i klanove, a svaka ceremonija, pjesma ili ples svjedoče o jedinstvenom načinu života i kolektivnoj mudrosti predaka.

Posebno se ističu svojom vizualnom i tjelesnom tradicijom. Muškarci oslikavaju lica crvenim, žutim, bijelim i crnim nijansama, dajući im ratnički i zastrašujući izraz, dok se tijela ukrašavaju prirodnim pigmentima i elaboriranim "bilasima" – impresivnim ukrasima koji uključuju i perje tropskih ptica. Svaki detalj nije puki ukras, već simbol snage, društvenog statusa i duhovne povezanosti s precima i prirodom.

Tambul kultura prožeta je pjesmom, plesom i ritmom koji podsjećaju na ratne poklike. Njihove izvedbe nisu samo estetski doživljaj, već sredstvo komunikacije, prenošenja povijesti, društvenih vrijednosti i znanja s generacije na generaciju. Naročito su poznate različite grupe Tambula: Yano, Sipaka i Kaniba. Yano zajednice ističu se svojim ljubavnim pjesmama, koje često nose dvostruko značenje, uključujući i seksualni kontekst, dok Kaniba poznaje svoj dramatični "Box Contract" – priču o prvom susretu Tambula s Europljanima.

Društvena struktura Tambula usko je povezana s drevnim običajem "Moka" – ceremonijom razmjene bogatstva. U ovom sustavu jedan muškarac daruje drugome, a primatelj uzvraća većim darom. Status i ugled muškarca u zajednici mjere se količinom i vrijednošću darova, osobito svinja, a "bigman" ili vođa sela postaje onaj koji je akumulirao najveće bogatstvo i poštovanje kroz Moka ceremonije. Ovaj sustav naglašava solidarnost, društvenu odgovornost i sposobnost pregovaranja unutar klana, čuvajući ravnotežu i harmoniju zajednice.

Tambul narod, kroz pjesmu, ples, odjeću i običaje, predstavlja živi primjer otpornosti i kulturne složenosti planinskih naroda Papue Nove Gvineje. Svaka njihova ceremonija i ritual, premda rijetko viđena od strane vanjskog svijeta, čuva sjećanje na pretke i prirodu te simbolizira duboku povezanost zajednice s okolinom i duhovnim nasljeđem.

Pripadnik naroda Enga, pokrajina Enga, Papua Nova Gvineja

Narod Enga iz istoimene pokrajine u Papui Novoj Gvineji tvori jednu od najbrojnijih i najsloženijih zajednica zemlje, poznatu po bogatom sustavu običaja, rituala i razmjene. Iako gotovo cijela pokrajina dijeli zajednički jezik i kulturni okvir, pojedine zajednice ističu se svojim osebujnim identitetom. Među njima posebno mjesto zauzima Suli Muli, zajednica prepoznatljiva po monumentalnim pokrivalima za glavu.

Ta pokrivala za glavu, široka i visoka, izrađuju od vlastite kose te pažljivo prikupljene i oblikovane mahovine i trave, a njihova težina i volumen daju nositelju gotovo nadnaravan izgled. Nošenje takvog pokrivala za glavu nije tek estetski čin, već obredni izraz – potvrda pripadnosti zajednici i znak povezanosti s precima.

Korištenje vlastite kose u izradi pokrivala za glavu ima duboko kulturno značenje. Simbolizira snagu, identitet i povezanost s tradicijom zajednice. Osim toga, proces izrade ovih pokrivala često uključuje rituale i ceremonije koje označavaju prijelaz u odraslu dob ili druga važna životna obilježja.

Kada muškarci Suli Mulija stupaju u singsing (tradicionalni ples), njihov pokret, naglašeno uspravan i ritmičan, u kombinaciji s glazbom bubnjeva i pjevanjem, pretvara okupljanje u prizor koji nosi snagu mita.

U širem okviru enganske kulture, Suli Muliji sudjeluju u običajima poput tee razmjene, složenog sustava darivanja svinja među klanovima, u kojem se razmjenjuju ne samo materijalna dobra, nego i čast, prestiž i društvene veze. Jednako tako, mladići prolaze kroz sangai inicijaciju tijekom koje se odvajaju od svakodnevnog života, podvrgavaju obredima pročišćenja i postaju punopravni članovi zajednice, spremni nositi monumentalna pokrivala za glavu i nastupati u plesovima predaka.

Kulturni vrhunac te baštine može se doživjeti na Enga Cultural Showu u Wabagu, kada se čitava provincija pretvara u pozornicu. Tada plesači Suli Mulija, s raskošnim pokrivalima za glavu i oslikanim tijelima, izlaze pred publiku i stapaju svakodnevicu s mitskim vremenom. Svaka boja, svaki pokret i svaka pjesma u tom trenutku evociraju duhovni svijet i prastaru vezu čovjeka s prirodom.

Enga i Suli Muli pokazuju kako se identitet gradi na spoju materijalnog i duhovnog: vrtovi slatkog krumpira i stada svinja jednako su važni kao i pokrivala za glavu, pjesme i plesovi. U tom skladnom ispreplitanju običaja, umjetnosti i vjerovanja otkriva se srž njihove baštine – život u kojem sve, od hrane i estetskog izgleda do ritma plesa, u sebi odražava odjek predaka i obećanje budućnosti.

Pripadnik naroda Mindima, pokrajina Simbu, Papua Nova Gvineja

Narod Skeleton, poznat i pod imenom Mindima, potječe iz pokrajine Chimbu (Simbu) u središnjem dijelu Papue Nove Gvineje. Premda su njihovi rituali i običaji rijetko dokumentirani, vizualna snaga njihove kulturne prakse čini ih jednom od najupečatljivijih zajednica visoravni. "Skeleton Dancers" predstavljaju snažan simbol duhovne povezanosti čovjeka, zemlje i svijeta duhova.

Ova tradicija potječe od legende starije od dvjesto godina: lovci iz sela nestali su u planinama, a njihovi hrabri prijatelji, otkrivši špilju punu ljudskih kostiju i čudovište, pažljivo su oslikali tijela u oblik kostura da nalikuju duhovima predaka, prevarili zvijer i osigurali siguran povratak nestalih lovaca u selo. Ta pobjeda nad prijetnjom utkala se u kolektivno sjećanje, a ritualno oslikavanje tijela kostima – crnim i bijelim pigmentima – postalo je način očuvanja te hrabrosti i identiteta. Svaki potez kista nosi težinu prošlih generacija, povezujući sadašnje s duhovnim naslijeđem predaka.

Kada Skeleton plesači zakorače u obredni prostor, njihova tijela postaju živi prikaz predaka, duhova i nevidljivih sila koje prema vjerovanju i dalje prebivaju u planinama i rijekama. Uz oslikano tijelo, sudionici katkad koriste prirodne ukrase, simbolički spajajući elemente zemlje i neba. Pokreti su nagli, ritmični i često praćeni povicima, stvarajući prizor koji izaziva istovremeno divljenje i strahopoštovanje. Obredi su tradicionalno povezani s inicijacijama, sjećanjem na mrtve i zaštitom zajednice od zlih duhova.

Iako su ovi rituali danas rijetki, njihova svrha ostaje ista – održati ravnotežu između svijeta živih i svijeta duhova. Tijelo, pretvoreno u "kostur", postaje most između dvaju svjetova, a ples čin komunikacije i pomirenja. Narod Skeleton tako ostaje živim dokazom da umjetnost i ritual nisu odvojeni od svakodnevnog života, nego su njegovo središte. Njihovi plesači, obojeni bojama kostiju, podsjećaju da je smrt samo prijelaz, a sjećanje – oblik postojanja koji nikada ne iščezava.

Pripadnik naroda Hira Hira, pokrajina Simbu, Papua Nova Gvineja

U središnjem gorju Papue Nove Gvineje, u distriktu Chuave u pokrajini Chimbu (Simbu), živi narod Hira Hira. Iako se o njihovoj kulturi zna malo, ponešto stoji zapisano u dahu planinskog vjetra i šumu visoke trave. Njihova je prisutnost stopljena s tlom – s glinom što prianja uz kožu, s lišćem što šušti na ramenima, s perjem koje diše s nebom. Sve u njihovu svijetu polazi iz zemlje i vraća joj se: boja, pokret, ritam i dah. Hira Hira su narod gorja – čuvari ravnoteže između zemlje i neba, između vidljivog i onoga što se ne izgovara.

Na njihovim tijelima nema slučajnih tragova. Oker koji prekriva lice i prsa nije tek boja, nego znak povezanosti s tlom koje ih hrani. Kad se pigment pomiješa sa znojem, zemlja i čovjek ponovno postaju jedno. Glina na koži, nanesena pažljivo, sloj po sloj, stvara površinu što diše – kao druga koža, kao dokaz o porijeklu.

Na glavi nose tamno perje, uokvireno trakom koja simbolizira granicu između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Na nadlakticama listovi, zeleni i sjajni, pulsiraju poput vena, jer svaka biljka u ovoj zemlji ima glas, a svaka stabljika zna put do korijena.

Hira Hira vješto koriste bambus kao ritmički instrument. Zvuk bambusa stvara puls koji podsjeća na disanje zemlje. Taj ritam, dubok i ponavljajući, pokreće oslikana tijela koja plešu ne za publiku, nego za sjećanja.

U pokretima Hira Hire spajaju se mudrost i snaga. Njihovi plesovi nisu predstava, nego obred – sjećanje na pretke, na duhove planina, na kiše koje dolaze i odlaze. Sve što nose, oslikaju i zvukovi koje proizvedu dio su jedinstvene cjeline, jedinstvenog kulturnog izričaja.

Pripadnik naroda Kere-Koropuge, pokrajina Simbu, Papua Nova Gvineja

Narod Kere-Koropuge iz distrikta Sinasina u pokrajini Chimbu (Simbu) u Papui Novoj Gvineji pripada široj skupini Chimbu naroda, govornika jezika kuman. Njihova prisutnost u planinskim predjelima, gdje se magla svakodnevno spušta nad doline i rijetko razotkriva njihova sela, obavijena je gotovo potpunom tišinom povijesti. Malo je sačuvanih zapisa, a ono što je ostalo prenosi se tek usmenom tradicijom i rijetkim fotografskim tragovima – svjedočanstvima jednog svijeta koji polako nestaje iz pamćenja.

Kulturna baština naroda Kere-Koropuge gotovo je iščezla, a ritualne izvedbe, nekoć sastavni dio njihovog duhovnog života, danas su tek enigma koju nitko sa sigurnošću ne može protumačiti. Ono što je poznato, međutim, svjedoči o iznimno složenom i simboličkom sustavu vjerovanja. U središtu tog sustava nalazi se Maslai – božanstvo ili duh stvaranja – te njegovi pomoćnici, čija se moć prizivala dimom vatre i plesom koji je, prema vjerovanju, mogao oživjeti mrtve. U tom činu, u spoju dima, ritma i tišine, izražavala se vjera u cikličnost života i neraskidivu vezu između živih i onih koji su otišli.

Tradicijska odora Kere-Koropuge naroda bila je izraz identiteta i duhovne pripadnosti. Tijelo su bojali složenim uzorcima u bijeloj i crnoj boji, stvarajući kontraste koji su nosili značenje između svjetla i tame, života i smrti. Na glavi su nosili neobična pokrivala, dok su oko vrata nizali ogrlice od školjki i privjeske od svinjskog roga, znak bogatstva, snage i povezanosti s prirodom.

Ovi elementi nisu bili tek ukras, već je svaki detalj imao svoju ulogu u ritualnom narativu. Boja na tijelu predstavljala je put između svjetova, pokrivala na glavi vezu s nebom, a školjke i svinjski rogovi znak zemaljskog blagostanja i duhovne zaštite. Cjelina odore, promatrana u pokretu i ritmu ceremonije, stvarala je dojmljivu vizualnu poeziju – govor tijela kroz koji su se izražavali strah, poštovanje i molitva.

Danas o Kere-Koropuge zajednici svjedoče tek rijetke fotografije i usputne bilješke istraživača koji su prolazili planinama Chimbu. Akademska literatura šuti, a njihovi obredi i značenja ostaju skriveni u magli vremena. Ipak, u toj tišini opstaje svijest da su nekoć, pod dimom svetih vatri, ljudi iz Sinasine prizivali duhove predaka i vjerovali da se život ne gasi – već samo prelazi u drugo svjetlo.

Pripadnik 'naroda' Nokondi, pokrajina Istočna visoravan, Papua Nova Gvineja

U pokrajini Istočna visoravan u Papui Novoj Gvineji, gdje se oblaci spuštaju do zemlje kao da žele dotaknuti njene duhove, živi narod koji njeguje predaju o Nokondiju – biću koje je istodobno čovjek i sjena, duh i opomena. Kažu da Nokondi ima samo polovicu tijela – jedno oko, jednu ruku, jednu nogu – ali se kreće lakoćom vjetra, bez da ostavlja trag. Za narod koji o njemu pripovijeda, Nokondi nije tek mit nego zrcalo svijeta u kojem granice između stvarnog i nadnaravnog ne postoje.

U selima spomenute pokrajine muškarci i danas premazuju tijelo pepelom, glinom i zemljom, dijeleći ga na svijetlo i tamno, živo i mrtvo. U tom obredu oživljava sjećanje na Nokondija: svaka crta na tijelu ima značenje, bijela za duh, crna za čovjeka, smeđa za zemlju iz koje su oboje potekli. Takvo ukrašavanje nije samo čin pripadnosti predaji, nego i način da se održi ravnoteža – da se umire duhovi šume, da se prizove snaga i hrabrost pred nepoznatim.

Lik Nokondija živi i izvan obreda. On je ujedno i simbol pokrajine, prikazan na njenoj zastavi unutar velike žute zvijezde, u ruci drži grančicu kave – biljke koja hrani život i ekonomiju visoravni. Tako mit postaje znak zajedništva: Nokondi, nekoć duh planine i straha, postaje čuvar identiteta i veza među brojnim klanovima i jezicima koji dijele isti krajolik.

U predajama se spominju mjesta poput Sini Falls i Muli’eh špilje, za koja se vjeruje da su dio Nokondijeva puta – tragovi njegovog bijega, njegove smrti ili preobrazbe. Ta mjesta danas imaju gotovo sveta značenja; zajednice ih čuvaju od uništenja, kao da time čuvaju sam dah predaka. U festivalima i javnim nastupima ljudi ponovno postaju Nokondi – tijela im prekrivaju boje zemlje, pokreti podsjećaju na drevne priče, a ritam bubnjeva vraća duh mita među žive.

Iako se teško može govoriti o Nokondiju kao o narodu u doslovnom smislu, postoje zajednice koje s ponosom čuvaju njegovu tradiciju. Za njih je Nokondi više od legende – on je simbol krhkosti i snage, čovjekove nedovršenosti i njegove stalne potrage za ravnotežom između svjetla i tame, između onoga što jest i onoga što tek treba postati.

Pripadnik naroda Asaro, pokrajina Istočna visoravan, Papua Nova Gvineja

Narod Asaro iz pokrajine Istočna visoravan u Papui Novoj Gvineji obitava uz obale rijeke Asaro i autohtona je zajednica poznata po jedinstvenoj tradiciji Mudmen ("Ljudi od gline"). Ova kulturna praksa oblikovala je vizualni i ritualni identitet zajednice, koji se ogleda u izradi i nošenju masivnih glinenih maski, ponekad teških i do deset kilograma, čime se jasno demonstrira tjelesna izdržljivost i simbolička povezanost s precima.

Maske, karakteristične po izduženim oblicima lica, velikim očima i grotesknim crtama, nisu samo estetski ukras, nego i sredstvo očuvanja povijesnih narativa. Prema predaji, Mudmen su nastali kao obrambeni ritual: mladići su izlazili iz rijeke prekriveni glinom kako bi zastrašili neprijatelje, stvarajući dojam nadnaravnih sila. Svaka maska, njena težina i oblik, nosi duboku simboliku – evocira duhove predaka, povezanost sa zemljom i kolektivni identitet zajednice. Ostatak tijela prekriven glinom dodatno pojačava vizualni dojam transformacije i mističnosti.

Uz maske, ritual uključuje specifične pokrete tijela i ritmičko kretanje po kamenju i blatu, stvarajući gotovo hipnotički efekt na promatrače. Svaki korak, nagib tijela i gestikulacija prenose priču i značenje, balansirajući između prijetnje i ceremonijalne igre. Kombinacija estetike, fizičkog napora i mitološkog narativa čini Asaro Mudmen jedinstvenim fenomenom u globalnom kulturnom kontekstu.

Iako se tradicija održava uglavnom unutar zajednice, pojedinačni posjetitelji i fotografi imaju priliku zabilježiti rijetke trenutke rituala, no detalji i interpretacije ostaju uglavnom unutar oralne tradicije, što dodatno naglašava mističnu i intrigantnu prirodu ove baštine.

Narod Asaro poznat je i po izvedbi plesa Moko Moko. Riječ je o ritualnoj igri u kojoj muškarci nastupaju s prenaglašenim prikazima svojih spolovila, čime se priziva plodnost, životna snaga i vitalnost zajednice. Ta osebujna praksa, premda danas rijetko izvođena, i dalje ostaje dijelom simbolike u kojoj se tjelesnost isprepliće s predajom i vjerovanjima predaka. Prema tradiciji, ples se izvodio nakon bitaka kako bi se naglasila otpornost i radost naroda Asaro, predstavljajući njihov osebujan način izražavanja sreće, pobjede i opstanka.