Tekst i fotografije | Thomas Andy Branson

Zašto bi svatko barem jednom u životu trebao pogledati planinsku gorilu u oči?

| Objavljeno: 28.6.2026.

| Cover: Tropska kišna šuma, Nacionalni park Bwindi Impenetrable, Republika Uganda, Afrika

| Fotografija: Thomas Andy Branson

Kada je francusko-američki istraživač, zoolog i antropolog Paul Belloni Du Chaillu sredinom 19. stoljeća europskoj javnosti predstavio prve opsežne opise živih gorila iz prašuma današnjega Gabona, izazvao je nevjericu, strah i golemo zanimanje. Njegovi putopisni zapisi i predavanja ubrzo su obišli Europu i Sjedinjene Američke Države, no umjesto divljenja novootkrivenoj životinji, u javnosti su potaknuli stvaranje jednoga od najupornijih mitova u povijesti prirodoslovlja. Gorile su prikazivane kao divovski, gotovo nadnaravni majmuni koji bez razloga napadaju ljude, lome stabla golim rukama i vladaju afričkim prašumama poput kakvih prapovijesnih čudovišta. Takvu su sliku desetljećima dodatno učvršćivali pustolovni romani, novinske ilustracije, a poslije i filmska industrija.

Stvarnost je bila mnogo zanimljivija od legende. Dok je ostatak svijeta gorile promatrao kroz prizmu straha, one su nastavile živjeti gotovo nepromijenjenim ritmom duboko u šumama središnje Afrike. Ondje nisu bile ni čudovišta ni agresivni divovi, nego izrazito društvene životinje koje najveći dio dana provode hraneći se, odmarajući i brinući se za članove svoje obitelji. Njihov se život nije temeljio na sukobima, nego na suradnji, učenju i snažnim društvenim vezama koje će tek mnogo desetljeća poslije postati predmet ozbiljnih znanstvenih istraživanja.

(tekst se nastavlja ispod oglasa)

Planinska gorila (lat. Gorilla beringei beringei) jedna je od dviju podvrsta istočne gorile i ujedno jedan od najugroženijih velikih čovjekolikih majmuna na svijetu. Danas postoje samo dvije izolirane populacije ove podvrste. Jedna nastanjuje planinski masiv Virunga, koji se prostire preko granica Ruande, Ugande i Demokratske Republike Kongo, dok druga živi u Nacionalnom parku Bwindi u jugozapadnoj Ugandi. Njihovo je ukupno područje rasprostranjenosti iznimno malo, a stoljetna izolacija u planinskim šumama oblikovala je životinje savršeno prilagođene životu na nadmorskim visinama između približno 2.200 i 4.000 metara.

Za razliku od zapadnih nizinskih gorila, koje nastanjuju tropske kišne šume nekoliko država zapadne i središnje Afrike, planinske gorile žive u hladnijem i vlažnijem planinskom okolišu. Njihov svijet čine afromontanske šume, guste bambusove šikare, proplanci obrasli divljim divovskim celerom, divovske lobelije i planinske livade koje gotovo svakodnevno obavija magla. Na prvi pogled teško je povjerovati da se takav krajolik nalazi tek nekoliko stupnjeva južno od ekvatora. Upravo zbog toga planinske šume Virunge i Bwindija predstavljaju jedan od najspecifičnijih i biološki najvrjednijih ekosustava afričkoga kontinenta.

Naše razumijevanje planinskih gorila počelo se mijenjati tek sredinom dvadesetoga stoljeća. Važne temelje postavio je američki zoolog George B. Schaller, koji je krajem 1950-ih prvi sustavno proučavao planinske gorile u njihovu prirodnom staništu i pokazao da se njihovo ponašanje bitno razlikuje od tada uvriježenih mitova. Nekoliko godina poslije njegov je rad nastavila američka primatologinja Dian Fossey, koja je 1967. godine osnovala istraživački kamp Karisoke između vulkana Karisimbi i Bisoke u današnjoj Ruandi. Tijekom gotovo dva desetljeća svakodnevno je pratila iste obitelji gorila, bilježila njihove međusobne odnose, način komunikacije i društveno ponašanje te postavila temelje suvremene primatologije. Zahvaljujući njezinu radu, ali i istraživanjima brojnih znanstvenika koji su nastavili ondje gdje je ona stala, gorile su od simbola neukroćene divljine postale jedna od najbolje proučenih vrsta velikih čovjekolikih majmuna.

Danas znamo da planinske gorile žive u stabilnim obiteljskim skupinama koje najčešće predvodi jedan odrasli mužjak, premda postoje i skupine s više odraslih mužjaka. Odrasla srebrnoleđa gorila (silverback), prepoznatljiva po karakterističnom srebrnastom krznu koje se s godinama razvija preko leđa, nije vođa zato što neprestano pokazuje svoju snagu. Njegova je uloga mnogo složenija. On odlučuje o smjeru kretanja skupine, bira mjesta za odmor i noćenje, posreduje u sukobima među mlađim članovima skupine i prvi staje između njih i moguće opasnosti. Autoritet ne gradi agresijom, nego iskustvom, smirenošću i odgovornošću prema zajednici.

Tijekom posljednjih deset godina imao sam priliku voditi putnike i fotografe na neka od najiznimnijih prirodoslovnih odredišta svijeta. Zajedno smo promatrali lavove na ravnicama Serengetija, čimpanze u šumama Ugande, pingvine na Falklandskom otočju i kitove u hladnim vodama Arktika. Svaki od tih susreta ostavio je uspomene koje se pamte cijeli život, ali nijedan nije izazvao onu neobičnu tišinu koja zavlada među ljudima kada se prvi put nađu nekoliko metara od obitelji planinskih gorila. Do toga trenutka razgovara se o fotografiji, objektivima ili zahtjevnosti uspona. Nakon toga gotovo svi spontano ušute. Kao da instinktivno osjećaju da se nalaze pred nečim što nadilazi uobičajeno promatranje divljih životinja.

Možda upravo u tome leži najveća posebnost planinskih gorila. One ne ostavljaju najdublji dojam svojom veličinom, snagom ili rijetkošću. Ostavljaju ga osjećajem bliskosti koji je gotovo nemoguće objasniti čovjeku koji ih nikada nije susreo. A upravo prema tom susretu vodi svaki sljedeći korak kroz maglovite planinske šume Ruande i Ugande.

Tropske kišne šume masiva Virunga, Republika Ruanda i Republika Uganda, Afrika

Susret s planinskim gorilama započinje mnogo prije nego što ih čovjek ugleda. Za razliku od safarija na afričkim ravnicama, gdje se većina velikih sisavaca promatra iz terenskoga vozila, ovdje ne postoje ceste koje vode do odredišta niti mjesta na kojima je moguće unaprijed znati gdje će se životinje nalaziti. Planinske gorile potpuno su slobodne. Svakoga dana kreću se kroz guste planinske šume u potrazi za hranom, grade nova gnijezda u kojima će provesti noć i odabiru vlastiti smjer kretanja ne mareći za ljudske planove. Upravo zato svaki trekking započinje dozom neizvjesnosti koja ovo iskustvo čini drukčijim od gotovo svih drugih susreta s divljim životinjama.

Dok se posjetitelji u ranim jutarnjim satima okupljaju na ulazu u nacionalni park, posebno obučeni tragači već su satima duboko u šumi. Njihov posao nije pronaći bilo kakvu skupinu gorila, nego onu koju su prethodnoga dana pratili do mjesta na kojem je provela noć. Svaka obitelj gorila prije sumraka gradi nova gnijezda od granja i lišća, najčešće na tlu, a katkad i na nižim stablima, ovisno o dobi jedinki i konfiguraciji terena. Upravo ta gnijezda predstavljaju polazište svakoga jutarnjeg praćenja. Iskusni rendžeri zatim čitaju tragove koje većina ljudi nikada ne bi primijetila – svježe slomljene stabljike bambusa, otiske stopala u vlažnom tlu, izmet star tek nekoliko sati ili tragove hranjenja na biljkama. Šuma je za njih otvorena knjiga u kojoj svaki detalj govori kojim se smjerom skupina nastavila kretati.

Ni svaka obitelj planinskih gorila nije dostupna posjetiteljima. Samo mali broj skupina prolazi dugotrajan proces habituacije tijekom kojega se životinje, kroz pažljivo kontroliranu i postupnu prisutnost istraživača i čuvara prirode, navikavaju na ljude bez narušavanja svojega prirodnog ponašanja. Taj proces traje više godina i provodi se s iznimnim oprezom. Gorile pritom ne postaju pitome niti ovise o čovjeku. Nitko ih ne hrani, ne doziva niti ih navikava na bilo kakvu interakciju. One ostaju potpuno divlje životinje koje svakoga jutra same odlučuju kamo će krenuti i koliko će daleko prijeći.

Broj posjetitelja strogo je ograničen, a trajanje susreta i pravila boravka određeni su režimom pojedinog programa i nacionalnog parka. Tijekom standardnog trekkinga posjetitelji s gorilama provode najviše jedan sat, dok posebni programi, poput iskustva habituacije, mogu omogućiti znatno dulji boravak. Bez obzira na vrstu dozvole, tijekom cijelog susreta potrebno je poštovati stroga pravila ponašanja i održavati propisanu udaljenost. Razlozi nisu samo etičke prirode. Budući da planinske gorile s ljudima dijele vrlo visok stupanj genetske srodnosti, iznimno su osjetljive na brojne ljudske bolesti, osobito respiratorne infekcije. Obična prehlada, koja čovjeku predstavlja tek prolaznu neugodnost, za njih može imati ozbiljne posljedice. Upravo zato osobama koje pokazuju znakove bolesti nije dopušten odlazak na trekking, a poštivanje svih pravila nije pitanje administracije, nego odgovornosti prema jednoj od najugroženijih podvrsta velikih čovjekolikih majmuna.

Prvi dio uspona vodi rubom nacionalnoga parka, gdje obrađena polja i mala sela ubrzo ostaju iza posljednjih ograda. Već nakon nekoliko stotina metara krajolik se potpuno mijenja. Uska staza nestaje među gustom vegetacijom, visoka stabla obrasla mahovinama zatvaraju pogled prema nebu, a zrak postaje hladniji i zasićen mirisom mokre zemlje i raspadajućega lišća. Na tim nadmorskim visinama lako je zaboraviti da se nalazimo gotovo na ekvatoru. Planinske šume Virunge i Bwindija imaju vlastitu mikroklimu, obilježenu čestim oborinama, visokom vlagom i temperaturama koje su znatno niže nego što većina ljudi očekuje od Afrike.

Hodanje kroz takav okoliš zahtijeva strpljenje više nego fizičku snagu. Teren je često sklizak, ispresijecan korijenjem, blatnim usponima i gustom vegetacijom koju je katkad potrebno razmicati rukama. No upravo taj sporiji ritam omogućuje da se počnu primjećivati pojedinosti koje bi u drukčijim okolnostima ostale neopažene. Iz krošnji dopiru glasovi ptica, među granama se povremeno pojavljuju crno-bijeli kolobusi, a uz stazu rastu divovske lobelije, goleme paprati i biljke koje postoje samo u ovim planinskim ekosustavima. Što se dublje ulazi u šumu, to je jasnije koliko je ovaj svijet drukčiji od svega na što smo navikli.

Tijekom godina imao sam priliku mnogo puta proći tim stazama i svaki je uspon bio drukčiji. Katkad gorile pronađemo već nakon četrdesetak minuta hoda, dok drugi put potraga traje nekoliko sati. Međutim, bez obzira na to koliko traje, posljednjih nekoliko minuta uvijek izgleda gotovo jednako. Rendžeri počinju govoriti tišim glasom, pogled im sve češće odlazi prema tragovima u vegetaciji, a koraci postaju sporiji i oprezniji. U jednom trenutku vodič podigne ruku dajući znak skupini da zastane. Nitko više ne razgovara. Ne zato što je to netko naredio, nego zato što svi osjećaju da ulaze u prostor koji pripada nekome drugome.

Na prvi pogled ispred nas nema ničega osim gustoga zida zelenila. Zatim se začuje kratko pucketanje debele stabljike bambusa, gotovo nečujno glasanje kojim gorile održavaju međusobni kontakt tijekom hranjenja i lagano njihanje velikih listova nekoliko desetaka metara ispred skupine. Tek tada postaje jasno da se gorile nalaze neposredno ispred nas, iako ih još uvijek ne možemo razaznati među gustom vegetacijom. Nekoliko trenutaka poslije iz zelenila se polako pojavljuje tamna silueta. Najprije snažna šaka koja pridržava stabljiku biljke, zatim široka ramena obrasla gustim crnim krznom, a naposljetku lice čije su crte toliko poznate da mozak na trenutak odbija prihvatiti ono što vidi.

U tom trenutku gotovo svi spontano spuštaju fotoaparat. Ne zato što nedostaje prizora vrijednih fotografiranja, nego zato što prvi susret s planinskim gorilama na nekoliko trenutaka nadvlada svaku potrebu da ga zabilježimo. Tek kada prođe početno iznenađenje, ponovno podižemo kamere, svjesni da nijedna fotografija neće moći prenijeti ono što upravo proživljavamo. Pravi susret s planinskim gorilama ne počinje pritiskom na okidač. Počinje onoga trenutka kada čovjek shvati da je prestao razmišljati o fotografiji i jednostavno postao tihi promatrač života jedne obitelji koja se odvija potpuno ravnodušno prema njegovoj prisutnosti.

Planinske gorile (lat. Gorilla beringei beringei), Nacionalni park Bwindi Impenetrable, Republika Uganda, Afrika

Prvih nekoliko minuta među planinskim gorilama gotovo uvijek prolazi u svojevrsnoj nevjerici. Godinama gledamo dokumentarne filmove, listamo fotografske monografije i divimo se prizorima koje su zabilježili najbolji svjetski fotografi prirode, uvjereni da već znamo što nas očekuje. Međutim, stvarnost vrlo brzo razbije sva očekivanja. Ne zato što su gorile veće ili impresivnije nego što smo zamišljali, nego zato što se ponašaju potpuno drukčije od slike koju smo o njima nesvjesno gradili cijeloga života.

Ljudi često očekuju dramatičan susret. Očekuju životinju koja će pokazati svoju snagu, glasno se oglasiti ili barem nakratko zastati pred objektivima. Umjesto toga, pred nama se odvija prizor koji djeluje gotovo nestvarno običnim. Gorile se hrane, polako se kreću kroz vegetaciju, odmaraju ili se međusobno čiste. Nitko ne obraća pozornost na naš dolazak. Vrlo brzo postaje jasno da nismo došli gledati predstavu, nego biti nijemi promatrači jednoga sasvim običnog dana u životu obitelji gorila.

Najveći dio dana planinske gorile provode hraneći se. Njihova je prehrana gotovo u potpunosti biljna i iznimno raznolika. Ovisno o godišnjem dobu i području na kojem žive, jedu više od stotinu četrdeset biljnih vrsta - od mladih izdanaka bambusa i stabljika divljega celera do lišća, korijenja, kore drveća i sezonskih plodova. Odrasli mužjak tijekom jednoga dana može pojesti više od trideset kilograma biljne hrane, zbog čega se skupina neprestano polako kreće kroz šumu u potrazi za novim mjestima bogatim hranom. Zanimljivo je da planinske gorile gotovo nikada ne piju vodu. Većinu potrebne tekućine dobivaju iz svježih biljaka kojima se hrane, pa rijetko imaju potrebu tražiti izvore ili potoke.

Nakon nekoga vremena čovjek prestane promatrati skupinu kao cjelinu i počne uočavati pojedince. Svaka gorila ima vlastiti karakter, način kretanja i ponašanja. To nije samo dojam posjetitelja. Dugogodišnja istraživanja pokazala su da pojedine jedinke doista pokazuju različite osobnosti. Neke su izrazito znatiželjne i prve će prići novom predmetu u okolini, druge su opreznije i radije ostaju u pozadini. Mladunci su gotovo neprestano u pokretu, dok starije ženke djeluju smirenije i većinu vremena provode hraneći se ili brinući se za potomstvo. Nakon desetak minuta više ne gledamo skupinu gorila. Promatramo pojedince.

Najviše pozornosti gotovo uvijek privlače mladunci. Dok odrasli mirno jedu ili odmaraju, oni neumorno istražuju svijet oko sebe. Penju se jedni preko drugih, vise na granama, kotrljaju se niz padine, otimaju grančice starijoj braći i sestrama te svakih nekoliko trenutaka započinju novu igru. Promatrajući ih, teško je izbjeći usporedbu s djecom na školskom igralištu. Njihova razigranost nije tek simpatičan prizor za posjetitelje. Upravo kroz igru mladunci razvijaju koordinaciju, uče granice vlastitih sposobnosti i stječu društvene vještine koje će im biti potrebne tijekom cijeloga života.

Majke ih pritom gotovo neprestano imaju na oku, premda se na prvi pogled može činiti da na njih obraćaju vrlo malo pozornosti. Mladunac prvih mjeseci života gotovo se ne odvaja od majčina tijela, a kako raste, postupno dobiva sve više slobode. Upravo tijekom tih dugih godina odrastanja uči koje su biljke jestive, kako izgraditi noćno gnijezdo, kako se ponašati prema ostalim članovima skupine i kako prepoznati znakove opasnosti. Djetinjstvo planinske gorile traje mnogo dulje nego kod većine sisavaca, što je jedna od osobina koju dijelimo i mi ljudi.

Središnja figura svake obitelji ipak ostaje srebrnoleđa gorila. Fotografije ga često prikazuju u trenutku kada udara šakama o prsa, pa mnogi pretpostavljaju da je riječ o agresivnom ponašanju. U stvarnosti je upravo suprotno. Takvo ponašanje ponajprije služi komunikaciji s drugim gorilama te signaliziranju vlastite veličine i tjelesne kondicije kako bi se ozbiljan sukob izbjegao prije nego što uopće započne. Znanstvenici su posljednjih godina pokazali da dubina zvuka proizvedenoga udaranjem u prsa pouzdano odražava veličinu mužjaka, zbog čega druge gorile već iz daljine mogu procijeniti s kakvim imaju posla. U svijetu planinskih gorila najveća pobjeda nije dobivena borba, nego ona koja se nikada nije morala dogoditi.

Tijekom godina često su me pitali što me najviše impresionira kod planinskih gorila. Većina očekuje da ću govoriti o njihovoj snazi, veličini ili rijetkosti. Moj je odgovor uvijek isti - njihova smirenost. Dok se mladunci bezbrižno igraju oko njega, a ženke mirno hrane, srebrnoleđa gorila najčešće sjedi gotovo nepomično, povremeno podižući pogled kako bi provjerila gdje se nalazi svaki član skupine. Katkad će nakratko pogledati i prema ljudima, procijeniti da ne predstavljaju prijetnju i jednako mirno nastaviti trgati lišće ili se hraniti. U tom pogledu nema straha, nema agresije, nema potrebe za dokazivanjem. Samo potpuna sigurnost životinje koja točno zna svoje mjesto u svijetu.

Tijekom godina imao sam priliku promatrati reakcije mnogobrojnih putnika koji su prvi put sjedili među planinskim gorilama. Bez obzira na njihovu dob, zanimanje ili fotografsko iskustvo, gotovo svi prolaze kroz istu promjenu. U početku pokušavaju zabilježiti svaki pokret i svaki pogled. Nakon nekoga vremena fotoaparati sve češće ostaju spušteni uz tijelo. Ne zato što prizora nedostaje, nego zato što čovjek shvati da se neka iskustva jednostavno ne mogu svesti na fotografiju. Ona traže da ih se doživi.

Možda upravo zato susret s planinskim gorilama ostavlja tako dubok trag. Ne zato što promatramo jednu od najrjeđih životinja na svijetu, nego zato što promatrajući njihov svakodnevni život počinjemo prepoznavati obrasce koji su duboko ukorijenjeni i u našoj vlastitoj evolucijskoj prošlosti. Briga za potomstvo, učenje kroz igru, povjerenje unutar obitelji, suradnja i komunikacija nisu osobine koje pripadaju samo čovjeku. One su mnogo starije od naše vrste. Sjedeći nekoliko metara od obitelji planinskih gorila, čovjek ne promatra samo divlje životinje. Promatra dio priče o sebi.

Motivi iz Centra za posjetitelje pri "The Ellen DeGeneres Campus of the Dian Fossey Gorilla Fund", Republika Ruanda, Afrika

Kao i većina velikih priča o očuvanju prirode, ni priča o planinskim gorilama nije završila onoga trenutka kada su znanstvenici počeli razumijevati njihov način života. Naprotiv, tada je tek započela najteža borba. Tijekom druge polovice dvadesetoga stoljeća planinske gorile našle su se pod sve većim pritiskom. Krčenje šuma, krivolov, zamke postavljene za druge životinje, politička nestabilnost i bolesti koje prenose ljudi desetljećima su ozbiljno ugrožavali njihov opstanak. Budući da je cijela populacija bila ograničena na tek nekoliko izoliranih planinskih šuma, mnogi su znanstvenici vjerovali da bi planinske gorile tijekom nekoliko desetljeća mogle nestati iz prirode.

Dogodilo se nešto što je u svijetu zaštite prirode iznimno rijetko. Zahvaljujući dugogodišnjem radu biologa, veterinara, rendžera i lokalnih zajednica, broj planinskih gorila nije nastavio padati. Počeo je rasti. Danas u planinskim šumama Ruande, Ugande i Demokratske Republike Kongo živi više od tisuću planinskih gorila, što ovu podvrstu čini jednom od rijetkih velikih životinja čija se populacija posljednjih desetljeća postupno oporavlja. Taj uspjeh nije rezultat jednoga projekta niti rada jednoga čovjeka. On je plod desetljeća strpljivoga rada ljudi koji su vjerovali da očuvanje prirode nije trošak, nego ulaganje u budućnost.

U toj priči važnu ulogu imaju i ljudi koji žive uz granice nacionalnih parkova. Prihodi od dozvola za promatranje gorila ulažu se u razvoj lokalnih zajednica, izgradnju škola, zdravstvenih ustanova i infrastrukture, zbog čega očuvana šuma danas mnogim obiteljima predstavlja sigurniji izvor prihoda nego njezino uništavanje. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih se planinske gorile danas često navode kao jedan od najuspješnijih primjera kako odgovorno upravljanje, znanost i održivi turizam mogu djelovati zajedno.

Možda je upravo zato važno razumjeti da susret s planinskim gorilama nije privilegij koju smo stekli kupnjom dozvole za trekking. On je povjerenje koje su tijekom desetljeća mukotrpnog rada omogućili ljudi koji svakodnevno štite ove šume i životinje koje u njima žive. Svaki posjetitelj samo je kratkotrajni gost u svijetu koji pripada gorilama. Pravila ponašanja, ograničen broj posjetitelja i strogo određeno vrijeme boravka nisu administrativne prepreke, nego temelj bez kojega ova priča o uspješnoj zaštiti prirode vjerojatno nikada ne bi bila ispisana.

Na kraju dopuštenoga vremena vodič će tihim glasom dati znak da je vrijeme za povratak. Gorile neće učiniti ništa posebno. Mladunci će nastaviti svoju igru, ženke će mirno trgati lišće s okolnih biljaka, a srebrnoleđa gorila tek će nakratko podići pogled prije nego što se ponovno posveti svojoj skupini. Nekoliko minuta poslije gusta vegetacija ponovno će ih potpuno sakriti. Ostat će tek polomljene stabljike biljaka, tragovi u blatu i tišina planinske šume koja će izgledati kao da se ondje ništa nije dogodilo.

Tijekom godina imao sam priliku promatrati reakcije brojnih putnika nakon izlaska iz šume. Gotovo nitko najprije ne govori o fotografijama koje je snimio niti o tome koliko su gorile bile velike. Ljudi najčešće šute. A kada napokon progovore, ne prepričavaju ono što su vidjeli, nego ono što su osjetili. Govore o pogledu srebrnoleđe gorile, o razigranim mladuncima, o nevjerojatnom miru koji vlada unutar skupine i o spoznaji da su sat vremena promatrali život koji se odvija gotovo istim ritmom već stotinama tisuća godina.

Ako me danas netko pita zašto bi barem jednom u životu trebalo otputovati u planinske šume Ruande ili Ugande, odgovor nije zato što ondje živi jedna od najrjeđih životinja na Zemlji niti zato što će se kući vratiti s fotografijama vrijednima divljenja. Trebalo bi otići zato što postoje mjesta koja mijenjaju način na koji promatramo prirodu i vlastito mjesto u njoj. Planinske gorile ne ostavljaju najdublji trag zato što su naši bliski evolucijski rođaci. Ostavljaju ga zato što nas, promatrajući njihov svakodnevni život, podsjećaju koliko su smirenost, suradnja, briga za druge i poštovanje prirode vrijednosti koje su mnogo starije od naše civilizacije.

Kada posljednji put pogledate prema mjestu na kojem je maloprije sjedila skupina gorila, šuma će već ponovno izgledati prazno. Kao da ih ondje nikada nije ni bilo. One će nastaviti svojim putem, a vi svojim. Razlika je samo u tome što će gorile već sutra živjeti jednako kao i danas. Čovjek će se, vrlo vjerojatno, kući vratiti drukčiji.

Možda upravo zato susret s planinskim gorilama ne traje sat vremena. Traje cijeli život.